Zbog izbjegavanja određenih dilema, potrebno je naglasiti da je u sedmici dozvoljen rad duži od punog radnog vremena u trajanju od najviše osam sati, ali može iznositi i manje od osam sati, ali ne i duže. Međutim, ukoliko traje neprekidno (znači zaredom) tri sedmice, bez obzira na to koliko sati prekovremeni rad traje sedmično (maksimalno može trajati 24 sata), tada je poslodavac obavezan da obavijesti nadležnu inspekciju rada.
Preraspodijeljeno radno vrijeme ne smatra se prekovremenim radom. Naime, razlika između preraspodjele radnog vremena i prekovremenog rada je u tome što se rad duži od punog radnog vremena kod preraspodjele kompenzira kraćim radom ili slobodnim danima, dok se takav rad u slučaju uvođenja prekovremenog rada plaća u propisanom uvećanom iznosu
Piše: Džana KADRIBEGOVIĆ, dipl. pravnik
Pojam radnog vremena
Pojam radnog vremena, do donošenja novog Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, broj 26/16), nije bio izričito definiran.
Također, iako je to bila praksa, koja je bila prisutna u nekim djelatnostima, nije bila predviđena mogućnost pripravnosti za rad što je u novom Zakonu predviđeno kao novina.
Stoga je u novomZakonu o radu data definicija radnog vremena, odnosno određeno je šta se smatra radnim vremenom. Prema toj definiciji, radno vrijeme je vremenski period u kojem je radnik, prema ugovoru o radu, obavezan obavljati poslove za poslodavca. Istovremeno, naglašeno je da se u radno vrijeme ne računa vrijeme u kojem je radnik pripravan, odnosno raspoloživ da se odazove pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba. Ovakvo rješenje je predviđeno, jer u vrijeme pripravnosti radnik ne radi i može da koristi dnevni, nedjeljni ili godišnji odmor, ali je u isto vrijeme pripravan da se odazove na svaki poziv poslodavca i da u relativno kratkom roku dođe na posao.
Kao što je već navedeno, u praksi ova pripravnost u određenim djelatnostima već funkcionira i najčešće se prakticira kada se radi o dežurstvima kada radnik može biti u stanju pripravnosti (zdravstvo, policija, vatrogasci i sl.) i spreman je obaviti određeni posao, ako se za to ukaže potreba.
Međutim, prije određivanja pripravnosti za rad, potrebno je radniku odrediti i odgovarajuću naknadu dok je pripravan za rad. S obzirom na to da se Zakonom konkretnije ne uređuje ovo pravo, propisano je da se vrijeme pripravnosti i visina naknade uređuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Tako bi trebalo da se spriječe zloupotrebe i da poslodavci određuju obavezu pripravnosti užem krugu radnika i samo tada kada je to zaista potrebno.
Puno i nepuno radno vrijeme
Zakonom o radu propisano je da radni odnos može da se zasnuje sa punim ili nepunim radnim vremenom (član 36. Zakona).
Puno radno vrijeme traje 40 sati sedmično, ako zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu radno vrijeme nije određeno u kraćem trajanju. Radna sedmica se može rasporediti na šest, odnosno pet radnih dana, u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Puno radno vrijeme može biti jednokratno, dvokratno ili se može odvijati u smjenama. Polazeći od ove zakonske odredbe, koja na opći način uređuje pitanje radnog vremena, posebnim propisom radno vrijeme može se urediti u skladu sa određenim specifičnostima djelatnosti kao što je to, na primjer, slučaj u obrazovanju, zdravstvu i sl.
Pri određivanju radne sedmice, zakonodavac posebno štiti maloljetne osobe. Propisano je, naime, da radna sedmica za maloljetnike ne može trajati duže od 35 sati, što je u skladu sa Evropskom socijalnom poveljom koju je Bosna i Hercegovina ratificirala, te je dužna da je implementira u svoje zakonodavstvo.
Puno radno vrijeme, prema Zakonu o radu, pravilo je, ali radno vrijeme može biti i nepuno koje se smatra radnim vremenom kraćim od punog radnog vremena.
Rad sa nepunim radnim vremenom prakticirat će se kada organizacija ili proces rada, odnosno obim poslova radnog mjesta ne zahtijeva puno radno vrijeme.
Zakonodavac nije predvidio ni jedan izuzetak u pogledu radnog mjesta za koje se ne bi moglo utvrditi nepuno radno vrijeme, s tim što te poslove treba prethodno utvrditi pravilnikom o radu.
Također, neophodno je da, kada se zaključuje ugovor o radu sa nepunim radnim vremenom, isti treba da sadrži sve elemente koje sadrži ugovor o radu sa punim radnim vremenom, s tim što će radnik prava iz radnog odnosa ostvarivati u skladu sa dužinom radnog vremena. Stoga je važno da se ta prava definiraju konkretno u ugovoru o radu (visina plaće, pravo na odmor u toku rada, dužina godišnjeg odmora i dr.).
Postoji mogućnost da radnik sa više poslodavaca zaključi ugovor o radu sa nepunim radnim vremenom, te na taj način ostvari puno radno vrijeme. U tom slučaju, bit će potrebno da poslodavci zaključe međusobni ugovor kojim će se utvrditi koja prava će radnik ostvarivati kod kojeg poslodavca.
Skraćeno radno vrijeme
Na poslovima na kojima, uz primjenu mjera sigurnosti i zdravlja na radu, nije moguće zaštiti radnika od štetnih uticaja, radno vrijeme se skraćuje srazmjerno štetnom uticaju uvjeta rada na zdravlje i radnu sposobnost radnika (član 37. ZOR-a).
Koji se poslovi smatraju poslovima na kojima, uz primjenu mjera sigurnosti i zdravlja na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih uticaja treba utvrditi pravilnikom o sigurnosti i zdravlju na radu, u skladu sa posebnim zakonom – Zakon o sigurnosti i zdravlju na radu.
O skraćivanju radnog vremena odlučuje Federalno, odnosno kantonalno ministarstvo nadležno za rad, na zahtjev poslodavca, inspektora rada, ili sindikata, a na osnovu stručne analize izdate od ovlaštene stručne organizacije, što se, također, treba konkretno odrediti posebnim zakonom.
Zakonodavac je izjednačio prava radnika koji rade na poslovima na kojima ih, uz primjenu mjera sigurnosti i zdravlja na radu, nije moguće zaštititi od štetnih uticaja i na kojima se radno vrijeme skraćuje srazmjerno štetnom uticaju uvjeta rada na zdravlje i radnu sposobnost radnika, sa radnicima koji rade sa punim radnim vremenom. Naime, oni ostvaruju sva prava (pravo na plaću, naknadu plaće, dnevni, nedjeljni, godišnji odmor) i ostala prava po osnovu rada.
Važno je naglasiti da se radnicima koji rade skraćeno radno vrijeme, dnevno radno vrijeme ne može povećavati, bez obzira na raspored radnog vremena u toku sedmice, a ne bi im se mogao narediti ni prekovremeni rad, jer bi to bilo protivno samoj svrsi skraćenog radnog vremena.
Prekovremeni rad
S obzirom na to da je Zakonom puno radno vrijeme određeno u trajanju od 40 sati sedmično, radno vrijeme utvrđeno u dužem trajanju od 40 sati smatra se prekovremenim radom.
Zakonom su propisana određena ograničenja u pogledu slučajeva i trajanja prekovremenog rada, a što je u skladu sa međunarodnim standardima. Za razliku od ranijeg Zakona, kada je ovaj rad mogao trajati najduže 10 sati sedmično, sada je trajanje prekovremenog rada ograničeno najduže do osam sati sedmično.
Prekovremeni rad za radnika predstavlja obavezu, jer poslodavac u skladu sa zakonom, ima pravo da zahtijeva od radnika da radi duže od punog radnog vremena. Da bi se izbjegle zloupotrebe u uvođenju ovog rada, Zakonom su predviđeni određeni slučajevi kada poslodavac može uvesti obavezu prekovremenog rada kao što je viša sila (požar, poplava, zemljotres i dr.) i drugi slučajevi neophodne potrebe, kao i iznenadno povećanje obima posla kojeg je neophodno u određenom roku završiti. Ovakva situacija može se desiti npr. zbog potrebe da se u određenim neplaniranim rokovima završe određeni poslovi koji su nastali zbog iznenadnih potreba drugih poslovnih partnera. Drugi slučajevi koji nisu definirani Zakonom mogu biti npr. epidemije većih razmjera, saobraćajni udesi sa većim posljedicama, ekološka zagađenja i sl.
Međutim, kao prekovremeni rad ne mogu se tretirati slučajevi kada radnici zbog specifičnosti posla trajno rade duže od punog radnog vremena (npr. vozači, radnici u zdravstvenim ustanovama i sl.).
Ovakve slučajeve treba rješavati u okviru drugih zakonskih instituta – preraspodjelom radnog vremena, ugovorom o radu na određeno ili neodređeno vrijeme.
Trajanje prekovremenog rada ograničeno je tako što je Zakonom propisano da ne može trajati duže od tri sedmice neprekidno ili više od deset sedmica u toku kalendarske godine što je opravdano, posebno, sa stanovišta zaštite radnika, odnosno njegove radne i zdravstvene sposobnosti. Ukoliko poslodavac ne ispoštuje ovu zabranu, dužan je da obavijesti nadležnu inspekciju rada.
Zbog izbjegavanja određenih dilema, potrebno je naglasiti da je u sedmici dozvoljen rad duži od punog radnog vremena u trajanju od najviše osam sati, ali može iznositi i manje od osam sati, ali ne i duže. Međutim, ukoliko traje neprekidno (znači zaredom) tri sedmice, bez obzira koliko sati prekovremeni rad traje sedmično (maksimalno može trajati 24 sata), tada je poslodavac obavezan da obavijesti nadležnu inspekciju rada. Ova obaveza propisana je i u slučaju da prekovremeni rad traje duže od 10 sedmica u toku godine, bez obzira na konkretno trajanje prekovremenog rada i to da li se radi o kontinuitetu od 10 sedmica ili ne.
Određene kategorije radnika su posebno zaštićene i kada se radi o ovom zakonskom institutu. Tako je zabranjen prekovremeni rad maloljetnim radnicima, trudnici, majci, odnosno usvojiocu djeteta do tri godine života i samohranom usvojitelju djeteta, te licu kojem je na osnovu rješenja nadležnog organa dijete povjereno na čuvanje i odgoj, do šest godina života djeteta. Međutim, pomenutim kategorijama, osim maloljetnih osoba, prekovremeni rad dozvoljen je uz pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad.
Inspekcija rada ovlaštena je da zabrani prekovremeni rad koji je uveden suprotno Zakonu.
Radnik koji radi prekovremeno ima pravo na uvećanu plaću što treba decidirano da se definira kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Preraspodjela radnog vremena
Preraspodjela radnog vremena vrši se tako što ukupno radno vrijeme zaposlenog u jednom periodu može da traje duže, a u toku drugog perioda kraće od punog radnog vremena, s tim da prosječno radno vrijeme u toku trajanja preraspodjele ne može da bude duže od 52 sata sedmično, a za sezonske poslove 60 sati sedmično. Ako je uvedena preraspodjela radnog vremena, bitno je da prosječno radno vrijeme tokom kalendarske godine ili nekog drugog perioda koji treba utvrditi kolektivnim ugovorom, ne može biti duže od punog radnog vremena. Za preraspodjelu radnog vremena važno je naglasiti da nema zakonske smetnje da se radno vrijeme može preraspoređivati u svim djelatnostima. O preraspodjeli radnog vremena odlučuje poslodavac svojom pisanom odlukom o kojoj moraju blagovremeno biti obaviješteni svi zaposleni na koje se preraspodjela odnosi.
Preraspodjela radnog vremena se najčešće praktikuje kada dođe do povećanja obima posla u jednom periodu, što iziskuje povećane radne aktivnosti i rad u dužem trajanju od punog radnog vremena. Ovo je, uglavnom, slučaj kada se radi o sezonskim poslovima kao što su poljoprivreda, građevinarstvo i sl.
Ako je uvedena preraspodjela radnog vremena, prosječno radno vrijeme tokom kalendarske godine ili drugog perioda određenog kolektivnim ugovorom, ne može biti duže od punog ili nepunog radnog vremena.
Preraspodijeljeno radno vrijeme ne smatra se prekovremenim radom. Naime, razlika između preraspodjele radnog vremena i prekovremenog rada je u tome što se rad duži od punog radnog vremena kod preraspodjele kompenzira kraćim radom ili slobodnim danima, dok se takav rad u slučaju uvođenja prekovremenog rada plaća u propisanom uvećanom iznosu.
Maloljetnik, trudnica, majka, odnosno usvojilac djeteta do tri godine života, kao i samohrani roditelj ili usvojilac djeteta i lice kojem je na osnovu rješenja nadležnog organa dijete povjereno na čuvanje i odgoj, do šest godina života djeteta, može raditi u preraspodjeli radnog vremena samo ukoliko pisanom izjavom pristane na takav rad.
Noćni rad i zaštita radnika koji rade noću
Zakonom o radu definiran je period rada koji se smatra noćnim radom. To je rad koji se obavlja između 22 sata uvečer i 6 sati ujutro narednog dana, a u poljoprivredi između 22 i 5 sati ujutro. Kada je rad organiziran u smjenama koje uključuju i noćni rad, poslodavac je dužan da obezbijedi izmjenu smjena tako da radnik ne radi u noćnoj smjeni, uzastopno, više od jedne sedmice.
U pogledu ispunjenja uvjeta za uvođenje noćnog rada, propisane su posebne obaveze poslodavca u pogledu organizacije rada koja treba biti prilagođena radniku, te o sigurnosnim i zdravstvenim uvjetima u skladu sa prirodom posla koji se obavlja noću ili u smjeni. To podrazumijeva, prije svega, sredstva zaštite i prevenciju, što uključuje periodične ljekarske preglede najmanje jedanput u dvije godine. Ako se na ljekarskom pregledu utvrdi da radnik ima zdravstvenih problema zbog rada noću, poslodavac mu je dužan osigurati obavljanje istih ili sličnih poslova izvan noćnog rada ukoliko takvi poslovi postoje, odnosno ako uz prekvalifikaciju i dokvalifikaciju postoji mogućnost rasporeda radnika na druge poslove.
Noćni rad je zabranjen maloljetnim radnicima, trudnicama počev od šestog mjeseca trudnoće, te majkama i usvojiteljima, kao i licima kojima je na osnovu rješenja nadležnog organa dijete povjereno na čuvanje i odgoj, i to do navršene dvije godine života.
Noćni rad maloljetnika
Kada je u pitanju noćni rad, maloljetne osobe uživaju posebnu zaštitu tako što je ovoj kategoriji radnika izričito zabranjen takav rad. U odnosu na ostale radnike, za maloljetnike je puno rigoroznije definirano vrijeme koje se smatra noćnim radom. Naime, propisano je da se rad maloljetnika u industriji između 19 sati uvečer i 7 sati ujutro idućeg dana smatra noćnim radom. Međutim, za maloljetnike koji nisu zaposleni u industriji, rad između 20 sati uvečer i 6 sati ujutro idućeg dana, smatra se noćnim radom. Samo viša sila, havarija, kao i zaštita interesa Federacije Bosne i Hercegovine mogu biti opravdani razlozi kada maloljetnici između 15 i 18 godina starosti mogu privremeno biti izuzeti od zabrane noćnog rada, na osnovu prethodne saglasnosti inspekcije rada kantona.
Federalni ministar rada i socijalne politike ovlašten je da pravilnikom propiše koje se djelatnosti smatraju industrijom, kako bi se adekvatno mogao primijeniti ovaj član.
