Čest predmet kontrole od strane inspekcijskih organa kod proizvođača i trgovaca je da li je na proizvodima koji su namijenjeni potrošačima istaknuta propisana deklaracija. S tim u vezi postavljaju se pitanja koji propisi reguliraju ovu problematiku, šta treba da sadrži deklaracija, koje su kazne zbog neisticanja deklaracije ili nepotpune deklaracije i sl.
Odgovor na ovo pitanje generalno za sve proizvode daje Zakon o zaštiti potrošača BiH u smislu minimalnih zahtjeva, dok nadležni organi svojim aktima propisuju za pojedine proizvode dodatne i specifične uslove.
Kad je u pitanju problematika deklariranja proizvoda veoma je bitno u kojoj mjeri se primjenjuju u praksi propisi iz te oblasti, kao i da li se u vezi s tim javljaju određene zloupotrebe.
Piše: Momir STEFANOVIĆ, dipl. oec.
Deklariranje (označavanje) proizvoda koji se stavljaju u promet propisano je u Poglavlju IV. Zakona o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“, broj 25/06) – u daljem tekstu: Zakon.
Pojmovno, deklariranje proizvoda je navođenje na proizvodu ili omotu podataka kojima se identificiraju proizvodi, svojstva proizvoda, kao i podaci o proizvođaču i pravnom ili fizičkom licu koje proizvod stavlja u prodaju. Deklaracija proizvoda je, u stvari, dokument proizvođača kao što je lična karta jedini valjani dokument o identitetu pojedinca. Označavanje proizvoda je bitno tržišno oruđe, koje se može posmatrati kao integralni dio komunikacije između proizvođača i potrošača.
Deklaracija potrošaču omogućuje da dođe do osnovnih informacija i podataka o proizvodu ili proizvodima koje namjerava da kupi. Deklaracije i oznake na proizvodima pružaju proizvođačima sredstvo kojim daju osnovne informacije o proizvodu, kao i ostale korisne informacije. Također, kada se koristi efikasno i odgovorno, deklariranje pruža proizvođaču mogućnost za isticanje prednosti njegovog proizvoda u poređenju sa konkurencijom.
Deklaracijom se smatraju svi podaci, oznake, proizvođački ili drugi žigovi, slike (ilustracije) i znakovi na proizvodu i njegovom omotu. Pod deklaracijom se, također, smatra i pisani dodatak, pločica, karika, kopča i drugo što je smješteno na proizvodu i/ili omotu, te prati proizvod ili se na njega odnosi.
Prema članu 23. tačka 4. Zakona, deklaracija je obavezna za svaki proizvod i treba sadržavati najmanje sljedeće podatke:
– naziv proizvoda, odnosno ime pod kojim se proizvod prodaje,
– tip ili model proizvoda,
– ime i punu adresu proizvođača, a za uvozne proizvode i ime i sjedište uvoznika, kao i zemlju porijekla.
Dodatno je propisano da deklaracija za prethodno zamotani proizvod treba da sadrži i neto masu, minimalni rok trajanja i, ukoliko postoje modificirana svojstva proizvoda i organizama, i sastavne dijelove i dodatke, kao i postupak kojim je ta modifikacija ostvarena.
U daljem tekstu člana 23. Zakona dato je i bliže pojašnjenje šta se smatra pod imenom pod kojim se proizvod prodaje i šta je to puna adresa proizvođača. Tako je precizirano da se pod imenom pod kojim se proizvod prodaje podrazumijeva oznaka ili opis proizvoda i njegove upotrebe, što bi trebalo da kupcu omogući da prepozna traženi proizvod i razlikuje ga od drugih sličnih proizvoda.
Obavijest o proizvodu mora se nalaziti na proizvodu ili ambalaži, a za njezino postojanje na proizvodu u potpunosti odgovoran je trgovac.
Svi podaci iz obavijesti o proizvodu moraju biti istiniti, jasni, vidljivi i čitljivi.
Obavijest o proizvodu mora biti lako uočljiva, općerazumljiva, jednoznačna, čitljiva i neizbrisiva i ne smije biti prekrivena drugim tekstom ili slikovnim materijalom.
Za proizvode u rasutom stanju obavijest o proizvodu mora se istaknuti na ambalaži u kojoj se proizvod stavlja u prodaju ili na prodajnom mjestu ako se proizvod ne drži u posebnoj ambalaži.
Treba istaći da se na proizvodima ne smiju uklanjati ili mijenjati oznake ili drugi podaci navedeni u deklaraciji.
Puna adresa proizvođača obavezno sadrži mjesto, ulicu i kućni broj, broj telefona i telefaksa i adresu elektronske pošte, a može sadržavati i broj poštanskog faha.
Zemljom porijekla smatra se zemlja u kojoj je proizvod proizveden, odnosno zemlja u kojoj je proizvod podvrgnut procesu koji je posljednji bitno promijenio njegova svojstva.
Već je naglašeno da detaljniji sadržaj deklaracije za pojedine proizvode ili grupe proizvoda propisuje nadležni organ. Imajući u vidu da se u prometu nalazi mnoštvo proizvoda za koje nije nadležan isti organ, to nadležnost za utvrđivanje sadržaja deklaracije ima više organa, koji, svako iz svog domena, donose odgovarajuće akte.
Stepen detaljizacije propisa za pojedine proizvode u pogledu deklariranja je različit. Tako za prehrambene proizvode, lijekove i uvozne proizvode postoje posebni propisi, dok se za dobar dio ostalih proizvoda primjenjuje opći propis, tj. Zakon, a za dobar dio proizvoda propisi o kontroli kvaliteta.
Deklaracija hrane
Za upakovanu hranu, kao značajan artikl koji se pojavljuje u prometu, donesen je, na nivou Bosne i Hercegovine, Pravilnik o općem deklariranju ili označavanju upakovane hrane („Službeni glasnik BiH“, broj 87/08). Ovaj pravilnik je usklađen sa evropskim standardima.
Radi se o posebnoj deklaraciji hrane koja je bez daljnje prerade namijenjena krajnjem potrošaču (fizičkom licu) ili objektima javne ishrane.
Deklaracija upakovane hrane mora sadržavati sljedeće podatke:
– naziv pod kojim se hrana prodaje i trgovačko ime (ako ga ima),
– listu svih sastojaka,
– sadržaj određenih sastojaka ili kategorija sastojaka,
– neto količinu u jedinicama za masu ili za zapreminu (kod tečnosti),
– rok upotrebe,
– uslove čuvanja i skladištenja (ukoliko oni mogu uticati na trajnost hrane),
– naziv i adresu proizvođača ili onoga ko hranu pakuje i/ili stavlja na tržište (adresa proizvođača ili uvoznika treba da sadrži podatke koji su definirani Zakonom o zaštiti potrošača),
– za uvozne proizvode, pored naziva i pune adrese proizvođača, puni naziv i adresu sjedišta uvoznika, zemlju porijekla („proizvedeno u …“) i zemlju iz koje je hrana uvezena („uvezeno iz …“),
– uputstvo za upotrebu (po potrebi),
– za piće količinu alkohola po zapremini, ako sadrži više od 1,2 vol. % alkohola,
– oznaku serije ili lota hrane,
– kategoriju kvaliteta ili klasu proizvoda, ako hrana po posebnim propisima podliježe kategorizaciji ili kvalifikaciji.
Ovim pravilnikom regulirano je da će se kontrola i inspekcijski nadzor provoditi na način određen važećim zakonskim propisima.
Pored općeg propisa o deklariranju hrane doneseno je i više posebnih propisa koji na posredan način reguliraju i način deklariranja pojedinih vidova ishrane.
Deklaracija za uvozne proizvode
Obaveza isticanja deklaracije posebno je utvrđena za proizvode (robe) koje se uvoze. Takva obaveza je, kad je u pitanju BiH, propisana odredbama Zakona o kontroli kvaliteta određenih proizvoda pri uvozu i izvozu („Službeni glasnik BiH”, broj 13/03). S obzirom na to da uz ovaj zakon još nije donesen odgovarajući provedbeni akt u entitetima i Brčko distriktu BiH, u Federaciji BiH u primjeni je Zakon o kontroli kvaliteta određenih proizvoda pri uvozu i izvozu („Službene novine Federacije BiH“, broj 21/97), koji je zamjena za provedbeni akt.
Jedan od predmeta kontrole kvaliteta proizvoda koji se uvoze je da li imaju propisanu deklaraciju i da li su propisno označeni i upakovani. Članom 4. navedenog zakona propisano je da i proizvodi za koje ne postoji obaveza deklariranja, a podliježu kontroli kvaliteta, moraju na originalnom pakovanju imati deklaraciju ispisanu na jednom od službenih jezika u FBiH. Na ovoj deklaraciji moraju biti upisani sljedeći podaci:
– naziv proizvoda,
– naziv, sjedište i zemlja proizvođača,
– naziv i adresa uvoznika,
– neto količina,
– bitne karakteristike za kvalitet proizvoda (sastav, način upotrebe, skladištenja i čuvanja i upozorenja važna za potrošača).
Deklariranje lijekova
Označavanje lijekova generalno je propisano Zakonom o lijekovima i medicinskim sredstvima („Službeni glasnik BiH”, broj 58/08). Zbog kompleksnosti i osjetljivosti problematike lijekova, označavanje lijekova propisano je i zakonima i drugim aktima entiteta i BD BiH.
Zakonom je propisano da lijekovi koji su u prometu u BiH moraju biti označeni na vanjskom, odnosno unutrašnjem pakovanju, sa osnovnim podacima o lijeku na jednom od jezika koji su u službenoj upotrebi u BiH, s tim da ti podaci mogu biti navedeni i na jednom ili više stranih jezika, pod uslovom da je sadržaj teksta na svim jezicima identičan.
Nadalje je propisano da svako pakovanje lijeka koji je u prometu u BiH mora imati priloženo uputstvo za pacijenta koje je napisano na jednom od jezika koji su u službenoj upotrebi u BiH i koji je u skladu sa sažetkom glavnih karakteristika lijeka, osim u slučaju ako su svi potrebni podaci već navedeni na vanjskom pakovanju.
Uputstvo za pacijenta mora sadržavati najmanje osnovne podatke o lijeku (ime, generičko ime, kvalitativni i kvantitativni sastav, farmaceutsku formu, jačinu i pakovanje), o proizvođaču lijeka, nosiocu dozvole za stavljanje lijeka u promet, načinu upotrebe, indikacijama, kontraindikacijama, mjerama opreza, načinu izdavanja, neželjenim efektima, roku trajanja, načinu čuvanja i druge potrebne informacije.
Vanjsko pakovanje lijeka mora sadržavati najmanje osnovne podatke o lijeku (ime, generičko ime, kvalitativni i kvantitativni sastav aktivne supstance, farmaceutsku formu, jačinu i pakovanje), o proizvođaču lijeka, nosiocu dozvole za stavljanje u promet, načinu primjene, načinu čuvanja, roku upotrebe, broju serije, broju dozvole za stavljanje lijeka u promet i ostale potrebne identifikacione kodove, razna upozorenja i druge potrebne informacije.
Unutrašnje pakovanje mora sadržavati najmanje osnovne podatke o lijeku (ime, generičko ime, kvalitativni i kvantitativni sastav aktivne supstance, farmaceutsku formu i jačinu), o nosiocu dozvole za stavljanje u promet, datumu isteka roka trajanja, broju serije lijeka i drugim potrebnim informacijama, ako to dozvoljava veličina unutrašnjeg pakovanja.
Lijek koji je uvezen u BiH i koji se prodaje u apotekama, uz deklaraciju uvoznika, pored certifikata o kvalitetu i dozvole Agencije za lijekove BiH, mora posjedovati i prevod na jedan od službenih jezika u BiH. Ukoliko lijek nema prevoda, stavlja se van prometa. Obaveza prevoda odnosi se i na odgovarajuće uputstvo za upotrebu.
Deklariranje ostalih proizvoda
Za ostale proizvode, pored prethodno tretiranih, u pogledu deklariranja generalno se primjenjuju odredbe Zakona. Pri tome treba napomenuti da su za neke proizvode još u primjeni propisi preuzeti u federalno zakonodavstvo iz bivše SFRJ koji su objavljeni još osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka. Primjera radi, u pogledu obaveznosti i sadržaja deklaracije za tečni deterdžent za ručno pranje posuđa primjenjuje se Naredba o pakovanju i deklarisanju tečnog deterdženta za ručno pranje posuđa („Službeni list SFRJ“, broj 34/90, preuzet u domaće zakonodavstvo „Službenim listom BiH“, br. 2/92 i 13/94). Prema navedenoj naredbi, sadržaj deklaracije za ovaj proizvod treba da ima i neke podatke koji nisu kao minimalni propisani Zakonom, što je i normalno jer se radi o proizvodu koji ima i određene specifične karakteristike. Pored uobičajenih podataka (naziv ili registrirani znak proizvođača, naziv deterdženta i njegovo trgovačko ime, podatak o neto masi), deklaracija mora da sadrži i podatke o namjeni deterdženta, podatke o količini deterdženta u upotrebi i upozorenje na moguće opasnosti pri upotrebi. Problem koji se javlja u vezi sa primjenom ovih propisa je da su teško dostupni obveznicima na koje se odnose, ali još više da se neke njihove odredbe teško mogu primijenti (npr. kaznene odredbe). Stoga se kao nužno nameće zamjena tih propisa sa izvorno domaćim.
Isto tako, za mnoge značajne proizvode doneseni su propisi o njihovom kvalitetu, koji nužno imaju i elemente koje treba da sadrži deklaracija za njih. To je slučaj, na primjer, s propisima o kvalitetu bezalkoholnih osvježavajućih pića, energetskih napitaka, alkoholnih pića i dr., kojim je izričito propisano da se, ukoliko se „zaboravi” deklaracija, proizvod smatra falsifikovanim. S druge strane, za neke proizvode nije obavezna deklaracija (npr. rakije i vina proizvedeni u domaćinstvima).
Problemi u primjeni propisa o deklariranju proizvoda
Odgovornost za izostajanje deklaracje, nepotpunu ili lažnu deklaraciju imaju proizvođači i trgovci. Uvodno je naglašeno da se u vezi sa deklariranjem proizvoda postavlja pitanje da li proizvođači poštuju proceduru stavljanja deklaracije sa punim opisom i sastavom konkretnog proizvoda. Praksa pokazuje da u ovom pogledu postoje značajne razlike kod pojedinih proizvoda.
Najviše problema javlja se kad su u pitanju uvozni kozmetički preparati koji se ispoljavaju u tome da ne postoji prevod o sastojcima, odnosno nisu jasno ispisani na proizvodu, što stvara određene nedoumice kod potrošača. Tehničke robe su manje-više uređene, u smislu deklaracije proizvoda i garantnih listova koji su prevedeni. Kad su u pitanju prehrambeni proizvodi, postoje neke robe koje nemaju potpunu deklaraciju. Sličan je slučaj i sa odjećom i obućom koja se prodaje na „buvljacima”.
Postoje situacije kada trgovci i proizvođači namjerno ne poštuju pravila deklariranja proizvoda. Čest razlog za to je izbjegavanje dodatnih troškova koje nameće obaveza štampanja etiketa i njihovog lijepljenja u slučaju izmjene određenih podataka o proizvodu, ispravnog prevoda (kad se radi u uvoznim proizvodima) i sl. Na taj način dolazi do nepotpunih, pa i lažnih deklaracija.
Posljedice koje mogu imati kupci ukoliko kupuju proizvod sa nepotpunom ili lažnom deklaracijom nisu bezazlene, posebno ako je riječ o hrani.
Također, problem na koji često ukazuju potrošači je da ne mogu pročitati deklaracije, jer su napisane sitnim slovima.
Kaznene mjere
Zakonom o zaštiti potrošača BiH propisana je prekršajna kazna za trgovce (pravna lica i trgovačke radnje) u slučaju da proizvod nema deklaraciju i ako ona ne sadrži propisane podatke u iznosu od 2.500 do 5.500 KM. Za isti prekršaj propisana je novčana kazna za odgovorno lice u pravnom licu u iznosu od 500 do 1.000 KM.
