Odgovornost poslodavca za štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi sa radom

PITANJE: Ako radnik pretrpi nesreću na radu ili u svezi s radom, za koju poslodavac nije odgovoran, da li je poslodavac dužan naknaditi štetu radniku po općim propisima obligacionog prava?

 

ODGOVOR:

Na postavljeno pitanje se može dati samo uopšten odgovor s obzirom na to da nema podataka o djelatnosti poslodavca, niti o načinu prouzrokovanja štete, niti podataka o tome ko je štetu prouzrokovao (poslodavac kroz svoju djelatnost ili neki radnik koji je zaposlen kod poslodavca), a ni podataka o tome na koji način se ponašao sam oštećeni radnik prilikom nastupanja štete, kao ni o tome da li su, eventulano, radnje ili propuštanja oštećenog materijalno učestvovale u nastajanju štete.

Iz smisla odredbe čl. 93. st. 1 Zakona o radu (“Sl. novine FBiH”, br. 26/16 i 89/18) nedvosmisleno proističe obaveza poslodavca, da radniku koji pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom nadoknadi štetu po “općim propisima obligacionog prava”, što znači da se na pitanja u vezi odgovornošću poslodavca za štetu koju na radu ili u vezi sa radom pretrpi njegov radnik primjenjuju odredbe čl. 154. 155. 158. – 163. 173. – 178. Zakona o obligacionim odnosima.

Polazeći od naprijed navedenog, nema sumnje da poslodavac može biti odgovoran za štetu koju na radu ili u vezi sa radom pretrpi radnik po opštim pravilima o odgovornosti za štetu sadržanim u odredbama čl. 154. st. 1. – 3. Zakona o obligacionim odnosima.

Prema tome, za štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi sa radom, poslodavac odgovara ili po pravilima o odgovornosti za krivicu (čl. 154. st.1 u vezi sa č.158. – 163. ZOO) ili po pravilima o odgovornosti bez obzira na krivicu (čl. 154. st. 2 ZOO u vezi sa čl. 173. – 178. ZOO), kao i u drugim slučajevima koji su zakonom predviđeni (čl. 154. st. 3 ZOO).

U konkretnom slučaju, bez obzira što se u upitu navodi da poslodavac nije odgovoran, treba imati u vidu da se prema čl. 154. st. 1. ZOO, krivica poslodavca u takvim slučajevima pretpostavlja, što znači da je on dužan da oštećenom radniku nadoknadi štetu “…ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice”.

Radi se, o oborivoj zakonskoj  pretpostavci (praesumptio iuris tantum) da je poslodavac kriv za štetu, slijedom čega je na njemu teret dokazivanja odsustva njegove krivice u svakom konkretnom slučaju. Shodno navedenom, ne treba, u konkretnom slučaju, sve dok poslodavac ne dokaže suprotno, olako poći od toga da poslodavac nije odgovoran za štetu.

Poslodavac može biti odgovoran za štetu koju pretrpi radnik na radu ili u vezi sa radom  i po odredbama čl. 154. st. 2. ZOO  u vezi sa čl. 173. i 174. ZOO, u kojem slučaju se radi o objektivnoj odgovornosti za štetu ili odgovornoti bez obzira na krivicu. Kod navedene vrste odgovornosti postoji relativna zakonska pretpostavka uzročnosti, tj. da šteta koja je nastala u vezi sa opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću poslodavca – potiče od te stvari odnosno djelatnosti.

Kako se uzročna veza pretpostavlja (čl. 174 ZOO), na imaocu opasne stvari odnosno nosiocu opasne djelatnosti (ako se kao imalac opasne stvari odnosno vršilac opasne djelatnosti može smatrati poslodavac) je teret dokazivanja činjenica da opasna stvar odnosno djelatnost poslodavca nisu bile uzrok štete.

Sa druge strane, na oštećenom je teret dokazivanja činjenica da je šteta nastala, da je nastala u vezi sa opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošču poslodavca, te činjenica od kojih zavisi obim (visina) štete u konkretnom slučaju.