Novi federalni Zakon o finansijskom poslovanju propisao je rokove za izvršenje novčanih obaveza (primjena od 1. 1. 2017. godine). Ugovorom između poduzetnika može se ugovoriti rok izvršenja novčane obaveze do 60 dana, uz produženje maksimalno do 360 dana, pod uvjetom da je dužnik izdao povjeriocu sredstvo osiguranja u vidu bankarske (neopozive, bezuvjetne) garancije ili avalirane mjenice kod banke.
Naše banke će udovoljiti potrebama poslovnih subjekata, jer svakako u ponudi imaju aval mjenica kao poseban bankarski proizvod. Međutim, banke će avalirati samo one mjenice koje su poduzetnici ispravno popunili sa svim zakonski bitnim sastojcima.
Bankarski aval mjenica je najkvalitetniji baš zato što upravo dužnikova banka garantuje povjeriocu (dobavljaču) isplatu mjenične svote na dan dospijeća mjenice, što će se sigurno i desiti, jer naše banke imaju zavidan nivo likvidnosti
Piše: Jasenko Hadžiahmetović, dipl. oec.
- Uvodne napomene
Po prvi put se u Federaciji BiH definitivno uređuje finansijsko poslovanje donošenjem Zakona o finansijskom poslovanju, koji je počeo da se primjenjuje u praksi od 1. januara 2017. godine.
Osnovne razloge za donošenje Zakona o finansijskom poslovanju treba tražiti u usklađenosti poslovnih odnosa unutar Federacije BiH sa odgovarajućim direktivama i procedurama Evropske unije o suzbijanju zakašnjenja s plaćanjem u trgovačkim / komercijalnim ugovorima.
Konkretno, donošenje novog Zakona o finansijskom poslovanju u Federaciji BiH (u daljem tekstu: Zakon) izvršeno je u cilju provedbe obaveza koje su definisane u Sporazumu o stabilizaciju i pridruživanju između Evropske zajednice i njenih država članica i Bosne i Hercegovine.
Praktična primjena navedenog Zakona predstavlja početak ozbiljnog uređivanja finansijskog poslovanja poslovnih subjekata – pravnih lica i samostalnih poduzetnika na teritoriji Federacije BiH, pošto u proteklom periodu nismo imali neki sličan zakonski okvir koji bi na precizan način uređivao finansijsko poslovanje.
Novi Zakon ima u potpunosti drugačiji koncept i sadržaj u odnosu na dosadašnja rješenja i očekuje se da će rezultirati mnogo boljom finansijskom disciplinom u odnosu na sve prethodne godine.
U Zakonu su precizno određeni rokovi izvršenja i posljedice neizvršenja novčanih obaveza, kao i aktivnosti koje društvo treba poduzeti nakon što postane nesposobno da izvršava novčane obveze u propisanim rokovima plaćanja.
Zakonom se uređuje finansijsko poslovanje poduzetnika i subjekata javnog prava, rokovi izvršenja novčanih obaveza poslovnih subjekata, a propisane su i pravne posljedice u slučaju zakašnjenja u plaćanju novčanih obaveza, bilo po osnovu ugovora koje poduzetnici sklapaju između sebe ili sa subjektima javnog prava.
Također, Zakon propisuje poslovanje i obaveze poduzetnika u uvjetima nelikvidnosti, te obaveze i odgovornost uprave i nadzornog odbora u vođenju poslova poduzetnika i osiguranja likvidnosti.
Kašnjenje u plaćanju ima negativne efekte na poslovanje poduzetnika i dovodi do povećanja rizika u finansijskom poslovanju koji se značajno povećava u periodima privrednih kriza kada je finansiranje odnosno plaćanje otežano.
Zakon posebnu pažnju posvećuje propisivanju rokova plaćanja kojih se obveznici moraju pridržavati, jer u protivnom podliježu zakonskim sankcijama. U Zakonu su predložene, a potom i usvojene odredbe kojima bi se postigao viši stepen zaštite povjerilaca od onoga predviđenog Direktivom.
Pri tome, posebno su definisani rokovi izvršenja novčanih obaveza u poslovnim transakcijama između poduzetnika, te posebno rokovi izvršenja novčanih obaveza u ugovorima između poduzetnika i subjekata javnog prava.
Ovdje treba podcrtati da se odredbe ovog Zakona ne odnose na promet ostvaren s potrošačima u maloprodaji, kao i na obaveze koje su predmet stečajnog postupka, uključujući i obaveze na osnovu restrukturiranja duga radi povećanja profitabilnosti i troškovne efikasnosti subjekata.
Dakle, za razliku od dosadašnjeg perioda, u kojem se u poslovnim i kupoprodajnim odnosima gotovo da nije znalo „ni ko pije, ni ko plaća“, uz vremensku neuređenost izmirenja međusobnih obaveza i potraživanja kod privrednih subjekata, a pogotovo između tzv. realnog sektora i mnogih budžetskih korisnika, Zakon o finansijskom poslovanju vrlo precizno određuje na koje subjekte se odnose njegove odredbe o međusobnim plaćanjima i u kojim rokovima, a na koje ne.
- Rokovi plaćanja između poduzetnika
Odredba člana 11. Zakona propisuje da se između poduzetnika može ugovoriti rok izmirenja novčane obaveze do 60 dana.
No, u pisanom obliku moguće je ugovoriti i duži rok izmirenja novčane obaveze, koji ni u kojem slučaju ne može biti duži od 360 dana, pod uvjetom da je dužnik novčane obaveze povjeriocu izdao sredstvo osiguranja koje ima snagu izvršne isprave, a to su:
1) bankarske garancije koje sadrže klauzule „neopoziva“, „bezuvjetna“, „naplativa na prvi poziv bez prigovora“, ili
2) avalirane mjenice kod banke.
Ukoliko ugovorom između poduzetnika nije ugovoren rok za izmirenje novčane obaveze, dužnik je u obavezi da, bez poziva povjerioca na izvršenje, plati novčanu obavezu u roku od 30 dana.
Rok za izvršenje novčane obaveze počinje teći od dana kada je dužnik primio račun ili drugi odgovarajući zahtjev za isplatu ili od dana kada je povjerilac ispunio svoju obavezu ako:
– nije moguće sa sigurnošću utvrditi dan prijema računa ili drugog odgovarajućeg zahtjeva za isplatu, ili
– je dužnik primio račun ili drugi odgovarajući zahtjev za isplatu prije nego je povjerilac ispunio svoju obavezu, odnosno od
– dana isteka roka za pregled predmeta obaveze, ako je ugovorom ili zakonom predviđen određeni rok za takav pregled, a dužnik je primio račun ili drugi odgovarajući zahtjev za isplatu prije isteka toga roka.
U izuzetnim slučajevima, ako je to opravdano posebnim okolnostima, kao što je, recimo, neka iznimna specifičnost kod predmeta obaveze (bilo da se radi o proizvodima / robama ili uslugama, op.a.), a ne postoje mogućnosti za plaćanje u roku od 30 dana, poduzetnici (kupci i dobavljači, op.a.) mogu u pisanom obliku ugovoriti i duži rok za plaćanje novčane obaveze, tj. od 60 odnosno 360 dana, u slučaju dostavljanja jednog od navedenih instrumenata obezbjeđenja plaćanja.
U suprotnom, dužnik rizikuje da plati propisanu novčanu kaznu u visini od 5.000,00 do 15.000,00 KM za firmu, te u iznosu od 1.500,00 do 3.000,00 KM za odgovorno lice u pravnom licu.
U članu 12. Zakon je propisao da se između poduzetnika i subjekata javnog prava u kojem je subjekt javnog prava dužnik novčane obaveze, može ugovoriti rok izmirenja novčane obveze do 60 dana, a samo izuzetno do 90 dana (bez izdavanja bankarske garancije ili avalirane mjenice kod banke, jer takva mogućnost nije predviđena za subjekte javnog prava).
Ukoliko nije ugovoren rok za izmirenje novčane obaveze, dužnik koji je subjekt javnog prava u obavezi je da, bez poziva povjerioca za plaćanje novčane obaveze, istu izmiri u roku od 30 dana.
Kada je u pitanju osiguranje nastanka zakonskog prava povjerioca na kamate zbog kašnjenja dužnika sa izvršenjem novčane obaveze, u članu 13. Zakona o finansijskom poslovanju propisano je da u slučaju kašnjenja dužnik duguje povjeriocu, pored glavnice, i kamatu za zakašnjelo plaćanje, bez bilo kakve dalje opomene, pod uvjetom da je povjerilac ispunio svoje ugovorne i zakonske obaveze.
Pri tome, primjenjuje se stopa zatezne kamate propisane posebnim zakonom, tj. Zakonom o visini stope zatezne kamata („Službene novine FBiH”, br. 56/04, 68/04, 29/05, 48/11 i 101/16), prema kojem je stopa zatezne kamate 12% na godišnjem nivou.
Data je mogućnost da se u poslovnim transakcijama između poduzetnika ugovori i drugačija stopa kamate za kašnjenje s plaćanjem, ali ista NE može biti veća od stope zakonskih kamata za kašnjenje s plaćanjem koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora.
Ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, obračunavaju se zakonske kamate za kašnjenje s plaćanjem.
Pored obaveze dužnika da povjeriocu u slučaju kašnjenja plati zateznu kamatu, u Zakonu o finansijskom poslovanju osiguran je i pravni osnov za pravo povjerioca na posebnu naknadu za troškove prouzrokovane kašnjenjem dužnika.
Ako dužnik novčane obaveze, bilo da je poduzetnik ili subjekt javnog prava, zakasni sa izvršenjem novčane obaveze, povjerilac ima pravo, bez ikakve daljnje opomene, na posebnu naknadu u iznosu od 100,00 KM.
- Značaj bankarskog avala mjenica
Novi federalni Zakon o finansijskom poslovanju dao je mjenici avaliranoj od strane banke poseban značaj. Zakonodavac je propisao rokove za izvršenje novčanih obaveza. Kako je već rečeno, ugovorom između preduzetnika može se ugovoriti rok izvršenja novčane obaveze do 60 dana, uz produženje maksimalno do 360 dana, pod uvjetom da je dužnik izdao povjeriocu sredstvo osiguranja u vidu ili bankarske (neopozive, bezuvjetne) garancije ili avalirane mjenice kod banke (član 11. Zakona).
Naše banke će udovoljiti potrebama poslovnih subjekata, jer svakako u ponudi imaju aval mjenica kao poseban bankarski trajni proizvod. Međutim, banke će avalirati samo one mjenice koje su poduzetnici ispravno popunili sa svim zakonski bitnim sastojcima.
U poslovnom svijetu je dobro poznata činjenica da je najkvalitetniji bankarski aval mjenica, koji je u direktnoj funkciji unapređenja likvidnosti klijenta banke (koji odgađa plaćanje obaveza po DPO-u). Ukoliko je aval na mjenici dala visokorangirana banka, onda takva mjenica za njenog vlasnika predstavlja apsolutnu sigurnost u naplati. Naše banke imaju zavidan nivo solventnosti.
Naše banke su (pre)likvidne, jer imaju značajne viškove sredstava iznad obavezne rezerve na svojim računima kod CBBiH, tako da povjeriocu kome dužnik izmiri obavezu uručenjem mjenice avalirane od poslovne banke, to je isto kao da mu je obavezu odmah izmirio „kešom”.
Ako je od dana izdavanja mjenice do dana njenog dospijeća mjenični dužnik postao insolventan, radi čega se na teret dužnikovih bankovnih računa ne može o roku dospijeća naplatiti mjenica, (posljednji) imalac mjenice će je svakako naplatiti od banke koja je avalirala mjenicu.
Bankarsko mjenično jamstvo – AVAL je pismena izjava na mjenici kojom banka svojim potpisom jamči da će ona, ako to ne učini mjenični dužnik, isplatiti mjenicu o roku dospijeća njenom zakonitom imaocu. Dakle, avaliranjem mjenice banka garantuje klijentovom mjeničnom povjeriocu (dobavljaču) da će klijentova obaveza biti izmirena o roku dospijeća mjenice.
Ovdje treba istaći da ukoliko povjerilac (kao remitent – prvi vlasnik mjenice) primi od kupca tržišnu mjenicu (popunjenu sa svim zakonskim sastojcima) koju je avalirala poslovna banka, on ne mora čekati rok dospijeća za naplatu te mjenice. Odmah po prijemu takve mjenice (s bankarskim avalom) istu može (ako mu odgovara) indosirati – prenijeti na svog dobavljača radi izmirenja neke druge preuzete obaveze, što će ovaj rado prihvatiti baš zbog činjenice što mu visokokvalitetni bankarski aval mjenice ne daje „prostora” za bilo kakvu sumnju.
Banka koja je avalirala mjenicu zove se avalista (mjenični jamac), a lice za koje je dala aval zove se honorat. Ako iz potpisa nije moguće utvrditi za koga je banka – avalista dala garanciju, po zakonu se smatra da jamči za trasanta (izdavaoca mjenice).
Mjenica s bankarskim avalom je visoko likvidan instrument osiguranja naplate potraživanja. Koristeći od svoje banke avaliranu mjenicu, mjenični dužnici – kupci mogu povećati promet, odnosno povećati koeficijenta obrta zaliha, jer lakše i brže mogu nabavljati nove količine robe uz odloženo plaćanje, upravo iz razloga što njihovi dobavljači cijene kvalitet bankarskog avala.
Upravo iz prednjeg razloga, nabavka robe uz istovremeno izdavanje mjenice sa avalom banke kupcu znači sigurnu odgodu izmirenja stvorenih obaveza u ugovorenom roku, što ima direktnog uticaja na povećanje njegove tekuće likvidnosti uz ostvarenje profita.
Naime, savjestan dužnik (kupac) mjenicu isplaćuje dobavljaču o roku njenog dospijeća, praktično, iz sredstava do kojih je došao naplatom prodate robe prethodno nabavljene upravo uz dobavljačevu odgodu plaćanja. Dakle, mjenični povjerilac je pomogao dužniku da dođe do profita tako što ga je putem mjenice kreditirao (sa ili bez ugovornih kamata).
Bankarski aval mjenica, s druge strane, i povjeriocu poboljšava njegov „cash flow”, jer eliminiše dugotrajan ciklus naplate potraživanja. Povjerilac s prijemom mjenice avalirane od ugledne banke dobija još jednog mjeničnog dužnika više od kojeg će moći zahtijevati isplatu, odnosno prisilnu naplatu mjenice, pa to za njega znači dodatnu sigurnost da će mjenično potraživanje sigurno i blagovremeno biti i naplaćeno.
Prodaja roba i usluga čija je naplata obezbijeđena mjenicama s bankarskim avalom povjeriocima ne znači samo unapređenje vlastite likvidnosti, već i otklanjanje opasnosti da njihova firma, zbog spore naplate potraživanja, padne pod odredbe rigoroznog Zakona o stečajnom postupku.
Za svakog eskontnog trgovca (lice koje vrši kupoprodaju mjenica) na Zapadu od posebne važnosti je da li je mjenica avalirana i koje lice se potpisalo na mjenici u svojstvu avaliste, jer se time definiše i kvalitet mjenice koja je predmet kupoprodaje. Sigurno je da je mjenica s bilo kojim avalom tržišno vrijednija od mjenice bez avala, ali je, također, sigurno da je bankarski aval mnogo tržišno vrijedniji od avala nekog nepoznatog pojedinca.
- Procedura odobravanja avala u banci
S obzirom na to da će nova zakonska odredba omogućiti dužnicima da odlažu rok izvršenja novčanih obaveza do maksimalno 360 dana, pod uvjetom da su povjeriocima uručili mjenice avalirane od poslovnih banaka, očekuje se značajno povećanje zahtjeva za bankarskim avalom mjenica. Stoga smo se u nastavku teksta posebno osvrnuli na procedure odobravanja avala u banci kao posebnog bankarskog proizvoda.
Klijent podnosi pismeni zahtjev banci za avaliranje mjenice(a), zajedno sa uobičajenim aktima i dokumentacijom konkretnog posla (faktura, ugovor) po kojem izdaje mjenice i zahtijeva aval istih.
Nadležno odgovorno lice u banci za odnose s klijentom vrši obradu i analizu primljenog zahtjeva za avaliranje mjenice u skladu s procedurom odobravanja rizičnih plasmana klijentima. Ovo lice posebno vrši kontrolu:
– formalne ispravnosti mjenice koju će banka avalirati (vrstu mjenice, popunjeni iznos na mjenici, rok dospijeća i sve druge zakonski bitne mjenične sastojke),
– da li je mjenica izdata u skladu s konkretnim poslom za koji se zahtijeva bankarski aval,
– pravilnost i vjerodostojnost ovlaštenja za potpisivanje mjenice.
Nakon izvršenih prethodnih provjera, odluku o odobravanju zahtjeva za avaliranje (samo) ispravnih mjenica donosi nadležni Kreditni odbor poslovne banke.
Pošto Kreditni odbor banke donese odluku o avaliranju mjenice(a), ovlašteni bankovni službenik sastavlja prijedlog Ugovora o avalu.
Kompletiranje navedene dokumentacije, način njene posljednje kontrole prije stavljanja bankarskog avala na mjenici, praćenje izvršenja ovih poslova, periodično izvještavanje (dnevno, sedmično ili mjesečno) i arhiviranje uređuje svaka banka svojim internim procedurama / uputstvom, shodno vlastitoj organizaciji rada i poslovanja.
- Avaliranje klijentovih mjenica
Bankarskim avalom banka jamči za mjeničnog dužnika, obično svog klijenta, da će izvršiti njegovu obavezu isplate po mjenici, ako je on ne plati na dan njenog dospijeća.
Na osnovu pismenog zahtjeva klijenta, banka treba, u pravilu, da avalira mjenice privrednim društvima koji su kod nje otvorili bankovni(e) račun(e). Banka može da avalira mjenice i ostalim poslovnim subjektima, ako smatra da su joj od posebnog interesa.
S obzirom na to da se mjenice kod nas još uvijek ne koriste u onom obimu kao na Zapadu, dovoljno je da naše banke jamče samo za poslovne subjekte koji su glavni mjenični dužnici. To znači da banka treba da avalira mjenice samo za sljedeće glavne mjenične dužnike (u odnosu na dvije osnovne vrste mjenice):
– aval za izdavaoca vlastite (sopstvene) mjenice. Izdavalac mjenice je lice koje obećava drugom licu – povjeriocu (remitentu) da će mu po njegovoj naredbi on sam (izdavalac) isplatiti određenu svotu novca u mjestu i vremenu koji su u mjenici označeni,
- aval za akceptanta („klasične“) trasirane mjenice. Akceptant je lice koje je, kao trasat, akceptiranjem mjenice preuzelo ulogu glavnog dužnika koji odgovara (umjesto trasanta – izdavaoca mjenice) za njenu isplatu o roku njene dospjelosti.
Prema članu 33. stav 1. entitetskih zakona o mjenici, upisivanjem na obrascu mjenice klauzule o avalu, uz koju je stavljen punopravni vlastoručni potpis, avalista odgovara po toj mjenici onako kako odgovara onaj za koga jamči. Kada banka jamči za glavnog mjeničnog dužnika, to znači da ona o roku dospjelosti avalirane mjenice, također, ima obavezu jednaku obavezi glavnog mjeničnog dužnika.
Zaposlenici banke, koji nisu njeni zakoniti zastupnici, vlastoručnim potpisom avaliraju mjenice u ime banke isključivo na osnovu posebno date pismene punomoći direktora banke za preuzimanje mjeničnih obaveza po osnovu avala, u smislu člana 91. stav 4. i člana 95. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.
Za prokuristu banke nije potrebna posebna punomoć za mjenično obvezivanje banke po osnovu avala, jer se prokurista obavezno upisuje u registarsko rješenje kod nadležnog suda, saglasno odrebama člana 31. federalnog Zakona o privrednim društvima. Prilikom zastupanja banke po poslovima avala, prokurist (npr. direktor nadležnog sektora) dužan je uz svoj potpis staviti naznaku da nastupa „kao prokurist“.
Banka može avalirati samo one mjenice koje su ispravno popunjene od strane njenog izdavaoca, odnosno od glavnog mjeničnog dužnika. U slučaju iskupa / isplate validne mjenice, umjesto glavnog mjeničnog dužnika (klijenta banke), banka može nesmetano ostvariti obeštećenje podnošenjem regresnog zahtjeva nadležnom sudu. To znači da mjenice podnijete banci radi avaliranja moraju imati sve zakonski bitne sastojke:
– trasirana (vučena) mjenica mora imati minimalno osam (8) bitnih sastojaka propisanih članom 3. Zakona o mjenici (FBiH i RS), s tim što, ipak, mora imati i 9. sastojak – potpis akceptanta, jer kod standardne trasirane mjenice akceptant je glavni mjenični dužnik koji garantuje da će isplatiti mjenicu na dan njenog dospijeća umjesto trasanta koji je izdao mjenicu,
– vlastita (sopstvena) mjenica mora sadržavati sedam (7) bitnih sastojaka propisanih članom 106. federalnog Zakona o mjenici, odnosno članom 111. istoimenog zakona u RS-u.
Posebnu pažnju treba obratiti na način potpisivanja mjenica primljenih radi avaliranja. Mjenicu za privredno društvo, pored pečata firme, mora potpisati njen zakoniti zastupnik (Uprava – direktor) koji je upisan u rješenje registarskog suda. Ako se radi o klijentu koji je banci podnio zahtjev za avaliranje mjenice, potpis direktora dat na mjenici u ime klijenta, u pravilu, trebao bi da odgovara njegovom potpisu na kartonu deponovanih potpisa u službi UPP-a dotične banke (taj bi potpis trebao da odgovara i njegovom potpisu deponovanom u klijentovom registarskom sudu, što je predmet internih akata banke).
Izuzetno, mjenicu za pravno lice može da potpiše i punomoćnik koji je od direktora dobio posebno punomoćje, kao ovlaštenje za zastupanje privrednog društva radi preuzimanja mjenične obaveze za to društvo, shodno odredbama člana 89., člana 91. stav 4. i člana 95. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.
Banka treba da zahtijeva da punomoćnik, uz zahtjev za avaliranje mjenice, priloži original pismenu punomoć izdatu od direktora kao zakonitog zastupnika privrednog društva, te da na obrascu mjenice, uz vlastoručni potpis, stavi oznaku: „kao punomoćnik” ili „po ovlaštenju” (a ne npr. „komercijalni direktor”, „finansijski direktor”, i sl.).
Kako svaka mjenična radnja, u pravilu, proizvodi određene finansijske posljedice koje je potrebno knjigovodstveno evidentirati, nameće se, kao nužnost, da banka za avalirane mjenice ustroji odgovarajući „Registar avaliranih mjenica”. U ovaj registar upisuju se podaci o svakoj mjenici koju je banka avalirala, sa svim bitnim podacima sadržanim u takvoj mjenici. Ovim će se omogućiti da se uvijek lako utvrdi za koje je sve mjenice banka dala aval, s rokovima dospijeća potencijalnih obaveza.
Pravna služba banke treba da definiše kvalitetne tipske ugovore o avalu. U ovim ugovorima treba regulisati sve činjenice relevantne za davanje bankarskog avala. Poseno naglašavamo potrebu ugradnje odredbe koja reguliše visinu bankarske provizije za obradu i avaliranje mjenice.
- Vrste avaliranih mjenica
Avalirane mjenice možemo dijeliti prema kriteriju: sjedišta lica kome se vrši plaćanje, ročnosti dospijeća, namjene osiguranja plaćanja, forme avala i sadržaja avala.
- a) Prema sjedištu lica kome se isplaćuje mjenica, avalirane mjenice dijelimo na:
– avalirane mjenice izdate radi plaćanja u zemlji,
– avalirane mjenice izdate radi plaćanja prema inostranstvu.
Osnov za izdavanje mjenica koje avalira banka trebao bi biti konkretan posao zaključen između kupaca – klijenata banke I domaćih ili ino-dobavljača.
- b) Prema kriteriju ročnosti, avalirane mjenice mogu biti:
– avalirane mjenice koje dospijevaju u roku do godinu dana. Osnov za izdavanje mjenice s rokom dospijeća do godinu dana predstavlja, u pravilu, nabavka robe, sirovina i repromaterijala na odgođeno plaćanje koje je osigurano avaliranim mjenicama. Rok plaćanja i instrument obezbjeđenja (avalirana mjenica) obično se definišu na fakturi koju dobavljač ispostavlja kupcu. Iznos i datum na mjenici, koja je predmet avala, trebao bi da bude istovjetan sa iznosom i rokom definisanim na fakturi dobavljača;
– avalirane mjenice koje dospijevaju u roku dužem od godinu dana. Osnov za izdavanje ovakvih mjenica često predstavlja robni kredit zaključen između kupca i dobavljača (ino ili domaćeg), uglavnom za nabavku kapitalnih stalnih sredstava, odnosno opreme. Uslovi plaćanja i instrumenti obezbjeđenja plaćanja (avalirane mjenice) najčešće se definišu ugovorom o isporuci opreme. Plaćanje se, uglavnom, vrši u mjesečnim, kvartalnim ili polugodišnjim ratama, a svaka rata je obezbijeđena pojedinačnom mjenicom popunjenom na iznos ukupne rate koja obuhvata glavnicu, kamatu i datum dospijeća pojedinačne rate.
- c) Prema kriteriju namjene osiguranja plaćanja, avaliranim mjenicama se vrši:
– osiguranje odgode plaćanja nabavke sirovina, repromaterijala i robe,
– osiguranje nabavke kapitalnih stalnih sredstava, odnosno opreme u zemlji i inostranstvu.
- d) Prema kriteriju forme avala, banka može da upiše na mjenici puni aval ili bjanko aval.
PUNI AVAL sadrži:
– izjavu o avalu koja se izražava riječima: „kao jamac” („jemac”), „per aval”, „aval”, „garantovano” i sl. Ova izjava nije uvjet za punovažnost preuzimanja mjeničnog jamstva. Izjava o avalu, u pravilu, daje se na licu mjenice ispod mjeničnog sloga (mada se može dati i na nekom drugom dijelu mjenice ili na njenoj poleđini),
– potpis i pečat avaliste,
– oznaku honorata – lica za koje se aval daje,
– datum avaliranja mjenice.
U praksi se najčešće koristi NEPUNI aval, tj. bez upisivanja datuma avaliranja i bez posebnog navođenja za koga je aval dat, a na način kao u sljedećem primjeru:
Za razliku od punog avala, BJANKO-AVAL sadrži samo potpis i pečat banke – avaliste, koji se (kao takav) mora staviti na licu mjenice ispod mjeničnog sloga. U tom slučaju se zna da se radi o avalu, a ne o nekoj drugoj mjeničnoj izjavi.
Ukoliko se, pak, potpisuje na poleđini mjenice, avalista uz svoj potpis mora staviti izjavu da preuzima obavezu kao jamac (klauzula: „Kao jamac”). Dakle, u tom slučaju na poleđini mjenice mora se staviti (ne)puni aval (nikako bjanko-aval). U suprotnom, ako uz vlastoručni potpis na poleđini mjenice nije stavljena oznaka: „Kao jamac”, smatra se da je to potpis indosanta (poleđina mjenice, uglavnom, je „rezervisana” za unošenje podataka o indosamentima – licima koja prenose i na koja se prenosi vlasništvo nad takvom mjenicom).
Iako Zakon o mjenici zahtijeva samo vlastoručni potpis mjeničnog dužnika, u poslovnoj praksi uobičajeno je da pečat firme stavlja svako pravno lice, pa time i banka – avalist. Na taj način vrši se ovjera vjerodostojnosti potpisa zakonitog zastupnika ili njegovog punomoćnika.
- e) Prema kriteriju sadržine, banka može dati potpun aval ili djelimičan aval.
– Potpun aval banka daje u slučaju kada garantuje isplatu cjelokupnog iznosa mjenične svote. Banka, kao i svaki drugi avalista, jamči, u pravilu, za isplatu cijele mjenične svote, ako uz svoj potpis nije ograničila svoje jamstvo na određeni manji iznos;
– Djelimičan aval banka može dati samo za jedan dio mjenične svote. To se može desiti u slučaju kada je, na primjer, klijent kreditno već dovoljno eksponiran. I djelimični aval smatra se korisnim, jer je makar jedan dio mjenične svote dobio još jednog dužnika, čime se mjenica smatra jačom i sigurnijom.
- Indosiranje (prijenos) avalirane mjenice na novog povjerioca
Kada primi mjenicu avaliranu od banke s rokom dospijeća do maksimalno 360 dana, (prvi) povjerilac ne treba da gubi vrijeme i čeka dan dospijeća te mjenice, već treba prvom prilikom da indosira (prenese) avaliranu mjenicu svom dužniku i tako izmiri svoju obavezu iz osnova nekog drugog dužničko-povjerilačkog odnosa. Tako indosirana mjenica dobila je novog vlasnika (drugog povjerioca) koji opet treba da je indosira nekom od svojih dužnika radi izmirenja ranijih dugova, i tako redom dalje sve do dana dospijeća mjenice.
Iz izloženog slijedi zaključak da indosament omogućava da mjenica nije ograničena na samo jedno plaćanje, jer se može koristiti u izmirenju većeg broja obaveza između različitih poslovnih subjekata. Time se može poboljšati likvidnost svih firmi koje učestvuju u nizu indosamenata, jer (kada izmire obavezu indosiranjem mjenice) niko od njih nije angažovao svoja likvidna novčana sredstva koja su ostala na njihovim bankovnim računima. Dakle, bolje je da poduzetnici ta likvidna novčana sredstva koriste za plaćanje poreza i doprinosa. Ovi javni prihodi se svakako NE mogu platiti hartijama od vrijednosti (mjenicama i sl.), niti kompenzacijama.
Indosament može po svom obliku da bude puni ili bjanko indosament. Ovom prilikom ćemo navesti sadržaj samo punog indosamenta:
– izjavu o indosiranju – „klauzulu indosamenta”,
– označenje indosatara,
– mjesto i datum indosiranja (nije od bitnog značaja za valjanost prijenosa mjenice),
– vlastoručni potpis indosanta.
Samo se remitent (prvi povjerilac naveden na licu mjenice poslije riječi: „po naredbi …”) može pojaviti kao prvi prijenosnik mjenice. Remitent prenosi mjenicu punim indosamentom na način da na poleđini mjenice (ili na alonžu / dodatku) upisuje klauzulu indosamenta koja, u pravilu, glasi:
Oznaka mjesta i dana indosiranja nisu obavezni, ali su uobičajeni u praksi jer se pomoću tih oznaka lakše utvrđuje slijed indosamenata. Indosament ne mora sadržavati naznaku računa indosanta ili indosatara, čak ni kada se mjenica isplaćuje preko komercijalne banke.
- Ostale odredbe o avalu banke
Kada potpiše mjenicu u svojstvu avaliste, banka mora voditi računa (pored naprijed navedenog) i o sljedećem:
– aval je samostalnog, neposrednog i solidarnog karaktera, a ogleda se u preuzimanju obaveze iz mjenice neovisno od punovažnosti obaveze lica za koje se je garantovalo, osim ako mjenica nema formalnih nedostataka. To znači da se od banke – avaliste može tražiti da plati dug i mimo njegovog honorata (lica za koga je banka dala aval), tj. prije honorata ili zajedno s njim (mada je uobičajeno pravilo u praksi da se prvo pokuša naplata mjenice od glavnog mjeničnog dužnika, pa tek ako on nema sredstava na dan dospijeća, mjenica se naplaćuje od banke – avaliste);
– vremensko ograničenje avala moguće je do određenog roka. Taj rok ne može biti kraći od roka dospjelosti mjenice, jer je mjenica tek tada sposobna za namirenje od mjeničnog dužnika, pa time i od avaliste;
– kada banka kao avalista isplati mjenicu, ona je izvršila svoju obavezu solidarnog mjeničnog dužnika i ima pravo obeštećenja, tj. pravo regresa od svog honorata – lica za koga je jamčila.
* * *
Nudeći aval mjenica kao poseban bankarski trajni proizvod, naše banke su u direktnoj funkciji unapređenja likvidnosti svojih klijenata i bh. privrede u cjelini.
