Lombardni krediti odobreni na osnovu zaloga vrijednosnih papira u odnosu na repo poslove – pojam, osnovna obilježja i razlike
Lombardni krediti su obično krediti odobreni na osnovu realnih pokretnih vrijednosti kao što su zlato i predmeti od dragocjenih metala, umjetnički predmeti, vrijednosni papiri (dionice, obveznice i blagajnički zapisi) i komercijalni zapisi (skladišnica, teretnica i sl.). Institucije koje daju takve kredite odobravaju kao kredit određeni procenat od procijenjene ili tržišne vrijednosti, preuzimajući založene predmete do njihovog otkupa, odnosno do konačne otplate kredita, kada ih vraća dužniku, tj. vlasniku založenih predmeta. U slučaju da dužnik nije u stanju vratiti kredit, tada finansijska institucija koja odobrava takve kredite ima pravo prodati založene predmete i na taj način se naplatiti. Založeni predmeti zadržavaju se do isteka roka kredita, a ako cijena založenih stvari padne ispod visine odobrenog kredita, finansijska institucija ima pravo zatražiti dopunu zaloga.
Lombardni krediti su u pravilu kratkoročni krediti koji mogu trajati od nekoliko mjeseci pa do godine dana
Piše: Safija ŽILIĆ, dipl.ecc.
Ono što je zanimljivo za vlasnike dionica jeste da i oni mogu svoje dionice založiti i na bazi njih dobiti lombardni kredit. Dionice koje se daju u zalog u nekim institucijama moraju biti, prvenstveno, likvidne dionice, odnosno dionice kojima se svakodnevno trguje kako bi se zajmodavac zaštitio pri eventualnoj prodaji založenih dionica. Svaki zalog se obavezno upisuje u knjigu dioničara, a odredbe statuta dioničkog društva često propisuju da dioničar mora od nadzornog odbora ili uprave društva zatražiti saglasnost za zalog dionica. Bitno je napomenuti da je dioničar u vrijeme trajanja kredita i dalje njihov vlasnik, međutim ne može slobodno raspolagati tim dionicama dok se kredit do kraja ne otplati. Principi na kojima se zasniva ova vrste kredita veoma su jednostavni. Zajmoprimac zalaže dionice u količini koja, po tržišnoj cijeni, premašuje iznos traženog kredita. Obično se odobri 60-70% vrijednosti založenih dionica. Na taj se kredit, uglavnom, odlučuju oni kojima je potreban novac na kratak rok, a vjeruju da će vrijednost dionica skočiti, pa na taj način dolaze do novčanih sredstava, a u svom vlasništvu i dalje imaju predmetne dionice. Dobivanje kredita na temelju zaloga dionica jedan je od načina kako se vrijednosni papiri mogu praktično upotrijebiti za sticanje potrebnih sredstava. Kroz takav kreditni odnos zaštićen je interes obje strane. Vlasnik papira koristi vrijednost bez gubitka prava koja se vežu uz vlasništvo nad založenom dionicom, a davalac kredita primanjem bonitetnih vrijednosnica smanjuje rizik naplate svojih potraživanja.
Dionice date u zalog ostaju u vlasništvu dioničara, a u repo transakciji se vlasnik mijenja
Sve više finansijskih ustanova i vodećih banaka u svijetu uzimaju dionice u zalog da bi odobrile kredit uz jedini uvjet da je riječ o likvidnim dionicama (tj. onima kojima se redovno trguje) i da je tržišna vrijednost dionica veća od iznosa kredita. Na ovaj način zadovoljavaju se oba interesa: dionice ostaju u vašem vlasništvu, dok istovremeno raspolažete sredstvima od kredita.
U Federaciji BiH i Bosni i Hercegovini u cjelini, jedno od još uvijek gotovo potpuno nerazvijenih područja, vezanih za dioničarstvo i tržišta kapitala, jesu i lombardni krediti. Odobravanje takvih kredita kod nas još nije česta pojava, ali se razvojem tržište vrijednosnih papira može očekivati da će ovaj vid kreditiranja doživjeti veći zamah.
U zadnje vrijeme se ipak i na tom planu neke stvari kreću nabolje jer i neke banke pokazuju interes za takvu vrstu poslovanja, odnosno kreditiranja. Naravno, brokeri i investitori od svega toga mogu samo profitirati. Ako već ne u količini kapitala koju će zaraditi, onda barem u različitosti mogućnosti koje im stoje na raspolaganju. Posebna vrsta kredita su „margin krediti“ koji se odobravaju na tzv. margin account. Riječ je o kupovini dionica na kredit koji se osigurava zalogom na drugim papirima, a obično i tim novokupljenim papirima koje odobravaju banke i brokerske kuće na razvijenim tržištima kapitala.
Zanimljivo je primijetiti da se u praksi za repo transakcija koristi izraz da se „vrijednosni papiri daju / primaju u zalog“. U računovodstvu se ove transakcije knjiže (pogrešno) kao zalog.
Međutim, prilikom zaključivanja repo transakcija dolazi do promjene vlasnika vrijednosnih papira. Naime, prenosom vlasništva na vrijednosnim papirima kupac stiče apsolutno pravo nad tim papirom. U vrijeme dok je on vlasnik vrijednosnog papira, on ga može prodati, založiti ili iskoristiti ga u bilo kojem pravnom poslu, budući da je on njegov vlasnik. Sama činjenica da se on zaključivanjem repo posla obavezao vratiti taj vrijednosni papir tačno određenog budućeg dana, ili, u slučaju „open repo“ transakcija – do opoziva, ne ograničava ga niti na koji način u periodu dok je on vlasnik tog vrijednosnog papira. Ako je, naprimjer, transakcija započela 1. 6. 2016. godine – papir je prodat kupcu, a dogovoreno je da će kupac prodati papir natrag prodavcu 30. 6. 2016. godine, u tom periodu kupac vrijednosnih papira mogao je raspolagati papirima na način na koji je želio. Ukoliko kupac npr. 2. 6. 2016. godine proda taj isti papir nekoj trećoj osobi, izložio se riziku da taj isti papir neće moći pravovremeno ili uopće isporučiti (izvornom) prodavcu iz repo posla 30. 6. 2016. godine, ukoliko mu ga treća osoba ne bude htjela (ili mogla) prodati nazad.
Kada bi bilo riječi o založnom pravu na papirima, cijela bi transakcija poprimila sasvim drugačiji karakter. Prema definiciji, založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenom predmetu – zalogu, koje daje ovlaštenje nositelju da određena potraživanja, ne bude li mu u određenom roku namirena, namiri iz vrijednosti zaloga, ma čiji taj bio, a njegov vlasnik to mora trpjeti. To znači da u slučaju kada bi se nad vrijednosnim papirom zasnovalo založno pravo, povjerilac ne stiče pravo vlasništva, odnosno apsolutnu vlast nad vrijednosnim papirom, te njime ne može raspolagati na isti način kao što to može sa stvarima u vlasništvu, ili bi za takvo raspolaganje trebao dobiti saglasnost založnog dužnika. Budući da jedan od načina zasnivanja založnog prava može biti pravni posao, ugovorne bi strane morale sklopiti ugovor o davanju vrijednosnih papira u zalog.
Repo posao – kreditiranju s vrlo visokim stepenom sigurnosti
Repo posao (Repurchase Agreement) predstavlja danas jedan od najznačajnijih instrumenata na međunarodnim finansijskim tržištima. Repo je skraćenica od Sale and Repurchase Agreement, što bi u slobodnom prevodu značilo ugovor o prodaji i ponovnoj kupovini ili ugovor o reotkupu. Iako repo, prema svojim osnovnim obilježjima, zaista podsjeća na prodaju i ponovnu kupovinu, njegova prava funkcija leži u kreditiranju s vrlo visokim stepenom sigurnosti. Upravo zato, repo posao svakodnevno nudi neslućene mogućnosti poboljšanja i daljnjeg razvoja kako bankarskog poslovanja, tako i tržišta kapitala.
U novije vrijeme se i u zemljama iz našeg okruženja javila potreba za uvođenjem ovog instrumenta, budući da repo danas predstavlja vrlo važno sredstvo kojim se aktivno služi centralna i velik broj poslovnih banaka. Centralne banke obavljaju repo poslove na dva načina: prvi – kao jedan od instrumenata monetarne politike i drugi – za bolje upravljanje deviznim rezervama. Poslovne banke, ali i investicijski fondovi (putem svojih fund managera) i drugi učesnici na tržištu, koriste ga zbog njegove kreditne funkcije, te kao prikladnu mogućnost za upravljanje likvidnošću i rizicima.
Već dugi niz godina repo posao redovno se susreće na finansijskim tržištima SAD-a, Kanade i Japana, te Njemačke, Francuske i Velike Britanije. Najstariji podaci o prvoj pojavi repo poslova mogu se naći još vrlo davno, negdje oko 1820. godine. Prema pojedinim izvorima, prve repo poslove počela je u to vrijeme prakticirati Bank of England.
Nakon duge stanke, sljedeća pojava repo transakcija datira daleke 1918. godine, kada ih je počeo koristiti američki Federal Reserve System (u daljnjem tekstu: FED), i to kao sredstvo monetarne politike. Pojedinačni repo poslovi u koje kao ugovorna strana nije bio uključen FED počeli su se odvijati tek 1950. godine. Od tada počinje neprekidno povećanje broja repo transakcija, čije se ubrzanje počinje osjećati tridesetak godina kasnije. Takvom razvoju događaja posebno je pogodovalo povećano zaduženje država 80-tih godina.
Na međunarodnoj sceni repo posao počeo je dobijati na svom zamahu početkom osamdesetih. Tome je najveći podsticaj dala opća strukturalna promjena finansijskih tržišta, koja se prvenstveno odrazila u sekuritizaciji, deregulaciji i usklađivanju finansijskih tržišta. Pritom treba spomenuti i sve veću internacionalizaciju, posebice u trgovini vrijednosnih papira, čiji je obim transakcija zabilježio višestruki porast. Upravo je takav drastičan porast investicija širom svijeta uzrokovao i češću pojavu poteškoća sa likvidnošću uz učestalija kašnjenja pri odvijanju transakcija.
Jedan od pokretača koji je dao jači poticaj međunarodnom širenju repo poslova bio je povećan broj učesnika u takvim transakcijama. Naime, do 1980. godine krug mogućih subjekata zainteresovanih za repo poslove bio je ograničen, uglavnom, samo na američko tržište. Međutim, početkom 80-tih uočava se prava poplava novoga takmičenja na repo tržištu. U to vrijeme najveće zanimanje za repo poslove su pokazale evropske i japanske banke, tj. dobro kapitalizirani i likvidni global players, putem svojih društava kćeri, investicijskih banaka. Pojačana konkurencija uticala je na pad marže, odnosno kamatne stope (repo rate), što se pozitivno odrazilo na obim transakcija. Upravo je repo posao, kao jeftin i fleksibilan način finansiranja, predstavljao povoljan način rješavanja potražnje za likvidnošću.
Repo poslovi u domaćoj praksi – kočnicu će predstavljati pravna regulativa
Prema svom opsegu, repo posao danas se razvio u zaista najzastupljeniji instrument tržišta novca. Procjenjuje se da je godišnji opseg repo poslova u 1993. godini iznosio 1.200 milijardi US $, dok je u 1995. godine taj broj skočio na 7.300 milijarde US $. U posljednjih nekoliko godina taj broj i dalje raste jer su se i centralne banke vrlo aktivno uključile na repo tržišta, primjenjujući ovaj instrument ne samo za poboljšanje likvidnosti, već i za uspješnije upravljanje deviznim rezervama. Tome je pridonijela i odluka britanske vlade za potpunom liberalizacijom trgovine, kao i novi propisi EU, posebno Smjernica o adekvatnosti kapitala.
Danas se procjenjuje da se najveći dio repo transakcija još uvijek odvija na američkom tržištu, ali internacionalizacijom poslova sve se više primjećuje da Evropa i Japan uzimaju maha. U evropskim razmjerima slobodno se može zaključiti da London zauzima prvo mjesto, posebno zahvaljujući povoljnom okruženju kojim privlači mnogobrojne strane banke.
Iz svega što je do sada navedeno nesporna je privredna važnost repo poslova u svijetu. Što se budućeg razvoja ovog instrumenta u domaćim okvirima tiče, očekivati je da će se u okviru monetarne politike repo posao počet koristiti, uz neizbježne formalnopravne izmjene koje će olakšati njegovu upotrebu. U pogledu repo poslova kao instrumenta tržišta novca, pogodnog za upravljanje rizikom i likvidnošću, ali i sigurnog načina ulaganja, moguće je predvidjeti njegovo širenje među domaćim bankama, investicijskim fondovima i drugim potencijalnim institucionalnim ulagačima koji posluju vrijednosnim papirima.
Nesporno je, također, da će domaći privredni faktori, zahvaljujući želji za otvaranjem naše države prema svijetu, polagano početi ulaziti i u transakcije vrijednosnim papirima na međunarodnim finansijskim tržištima. Međutim, osnovnu kočnicu predstavljaće domaća pravna regulativa koja je najvećim dijelom potpuno neusklađena, a u nekim segmentima uopće ne postoji.
Stoga bi, svakako, trebalo početi razmišljati o širim aspektima ne samo ovoga, već i mnogih drugih finansijskih instrumenta koji se već godinama primjenjuju na globalnim finansijskim tržištima. Slijedom toga, očekivati je da tek predstoji veliki posao, kako bi se specijalizirano područje, koje se bavi tržištima kapitala, uspješno nastavilo usklađivati ne samo s pravom Evropske unije (što je prva, formalna pretpostavka početka korištenja takvih instrumenata), već i cjelokupnim trendom globalizacije, a upotreba ovakvih i znatno složenijih finansijskih konstrukcija uspješno zaživjela i intezivnije koristila i u domaćoj praksi.
