Kad bi vas pitali da pogodite, šta je zajedničko povratnici u Doboj, povratniku u Zavidoviće i stanovniku Zavidovića, teško bi našli odgovor. Iako dolaze iz različitih sredina, oni su jedni drugima kao porodica. Naime svi su uposleni u kompaniji Dević tekstil u Tesliću, gdje suživot i tolerancija drugog i drugačijeg nije samo mrtvo slovo na papiru. U ovoj kompaniji radi oko 300 uposlenika različitih vjera i njihova se različitost poštuje, javlja Radio ZOS.
Jasmin Vrabac, direktor kompanije Dević tekstil, o suživotu i toleranciji u ovoj fabrici kaže: ”Pa pazite to zapravo nikad nije bila tema u ovoj firmi, jer mi u tom pogledu zaista nemamo problema. Gledano sa nekakve nacionalne ili socijalne strane ovdje žive prosječni nekakvi Bosanci i Hercegovci, ljudi svih vjera, konfesija, nacionalnosti, rade i žive skupa. Znate kako ja to volim reći – vi provedete osam sati na poslu, pa osam sati kod kuće, osam sati spavate. Ovo vam dođe kao neka druga porodica. I evo kod nas zaista dosad, bez obzira na veliki broj ljudi, nismo imali nikakav problem u tom pogledu, mislim sa tog aspekta nikad nismo imali nikakav problem.”
Inače Jasmin Vrabac je do imenovanja na poziciju direktora živio u Zavidovićima, i svoju adresu prebivališta je zamijenio sa novom u Tesliću. Suživot u ovom gradu ocjenjuje kao jako dobar i kroz neformalni razgovor ističe da planira ostati u ovom gradu još par godina.
Jedna od uposlenica firme je i Sumeja Čabrić, povratnica u Doboj, koja je kako kaže rođena u Tešnju, gdje su njeni roditelji bili izbjeglice U ovoj firmi radi već 15 mjeseci a o dobrim međuljudskim odnosima najbolje govore riječi Sumeje Čabrić: ”Moram reći da nije lagan taj put kad ja moram ustati ujutro u 4 sata da bih došla na posao do šest, ali ono što me najviše veže jeste to što smo mi ovdje jedna mala porodica. Svi smo prvenstveno drugari a tek onda kolege. I ono što nas veže prvenstveno jeste da smo ljudi. Ne može biti to da nekom treba pomoć a da neko od kolega neće da uskoči. Ne može biti da nekom treba slobodan dan da kolega neće da ga zamijeni i tako te neke stvari koje spajaju radnike. ”
Bojan Kitić s druge strane uposlenik ove firme je povratnik srpske nacionalnosti u Zavidoviće. Ističe da je posljednjih sedam godina radio u Žepču, no onda splet okolnosti dovodi ga do Teslića gdje počinje da radi. Iako dolazi iz druge sredine Bojan se jako brzo snašao u novoj sredini i sa novim ljudima. Iako je kratko zaposlen objašnjava da je njegova ocjena suživota i tolerancije jako pozitivna te dodaje: ” Zaista nema ružnih riječi, neko nekog da zove, svi su osjećam hajde da ovako kažem ko jedna familija nema nikakvih grubih nadimaka nego je sve fino. Ovo je moja tek druga sedmica, ja sam ovdje sedam dana i stvarno se super osjećam. Znači niko mi ništa nije rekao ili da sam čuo pa da kažem joj pa zar i ovdje ima toga. Nema stvarno, super mi je zasad. ”
Ohrabruje činjenica da Bosanci i Hercegovci, odlučno koračaju putem pomirenja i suživota, i da biraju biti prijatelji jedni drugima bez obzira na to odakle su i ko su. Ovi vrijedni ljudi dokazuju da im je jedino bitno da pomognu jedni drugima i da rade svoj posao koji im garantuje stabilnost, i dok to čine nemaju vremena da razmišljaju o tome kako se kolega do njih zove ili koje je vjere.
Amela Sejdić/zosradio.ba
