Piše: mr. sc. Kenan Spahić
Trenutno zakonsko rješenje
Trenutno važećim Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH”, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12), u članu 75. propisano je da osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti, između ostalog, ima pravo na naknadu zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu, a ista se prema članu 78. određivala u visini razlike između valorizirane prosječne mjesečne plaće koju je osiguranik ostvario u godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost i prosječne mjesečne plaće koju on ostvaruje na drugom poslu na koji je nakon toga raspoređen, odnosno zaposlen.
S tim u vezi, veći broj različitih pravnih subjekata iz realnog sektora, ukazivao je na neopravdanost takvog rješenja, pri čemu nije bilo sporno ukoliko je uzrok invalidnosti povreda na radu ili profesionalna bolest, koliko korištenje navedenog prava u slučaju kada je invalidnost uzrokovana bolešću ili povredom koja nije u vezi sa radom, odnosno obavljanjem poslova.
Takve ili slične primjedbe u značajnom broju iznesene su i tokom javne rasprave o novom Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju. Također, održani su sastanci sa različitim pravnim subjektima (institucije, pravna lica, fizička lica, itd.), koji su tražili da se napravi razlika između invalida i njihovih prava u zavisnosti od uzroka invalidnosti.
U prilog navedenom isticani su i dokumentovani brojni primjeri u kojim uzrok nastanka invalidnosti nema nikakve veze sa poslodavcem, pa prema tome nije ni opravdano niti pravedno stavljati te obaveze na teret poslodavca, a time potpuno neopravdano dodatno opterećivati poslodavca. Isticali su kako je jedino pravedno, racionalno i opravdano da se tim licima omogući raspored na radna mjesta u skladu sa njihovom preostalom radnom i zdravstvenom sposobnošću, ali bez prava na naknadu zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu. Usvajanjem ovog prijedloga osiguralo bi se pravedno rješenje, na način da lica raspoređena na druga radna mjesta, zbog promjene radne sposobnosti, ostvaruju primanja u visini plaće sa radnih mjesta na koja su raspoređena, tj. plaće koje faktički i zarade. Ne postoji odgovornost poslodavca za nastanak promjene radne sposobnosti ove kategorije invalida, pa se poslodavcu ne može stavljati na teret da plaća ovim kategorijama plaće sa radnih mjesta na kojima, bez krivice poslodavca, ne mogu više raditi.
Pored navedenog, praktičan problem predstavljala je nemogućnost poslodavaca da osiguraju dovoljan broj radnih mjesta za invalide II kategorije u situaciji kada su radnici, po svaku cijenu, na različite načine nastojali ostvariti pravo na II kategoriju invalidnosti, a time i promjenu na „lakše“ radno mjesto na kome bi zadržali plaću radnog mjesta koju su do invalidnosti imali. Ovaj problem je naročito bio izražen kod poslodavaca iz proizvodnog sektora, ali često i poslodavaca iz oblasti školstva kod zaposlenika koji nisu direktno bili vezani za obrazovni proces (spremačice, domari i sl.).
Novo zakonsko rješenje
Imajući u vidu navedeno, ova materija je u novom Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju uređena na drugačiji način. Naime, u članu 55., kojim je uređeno pravo osiguranika na naknadu plaće, propisano je:
„Osiguranik kome se na osnovu promijenjene radne sposobnosti obezbjeđuje pravo na raspoređivanje na drugo radno mjesto, odnosno pravo na prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju ima pravo na:
- naknadu plaće od dana nastanka invalidnosti do dana rasporeda na drugo radno mjesto, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju, kao i od dana završene prekvalifikacije ili dokvalifikacije do rasporeda na drugo radno mjesto (u daljnjem tekstu: naknada zbog čekanja),
- naknadu plaće za vrijeme prekvalifikacije ili dokvalifikacije (u daljnjem tekstu: naknada za vrijeme prekvalifikacije ili dokvalifikacije) i
- naknadu plaće zbog manje plaće na drugom radnom mjestu (u daljnjem tekstu: naknada zbog manje plaće), pod uslovom da je promijenjena radna sposobnost nastala po osnovu povrede na radu ili profesionalne bolesti.“
Dakle, iz navedene odredbe proizilazi da ukoliko je invalidnost uzrokovana bolešću ili povredom koja nije u vezi sa radom, odnosno obavljanjem poslova osiguranik nema pravo naknadu plaće zbog manje plaće na drugom radnom mjestu. U ostalom dijelu obim prava za ovu kategoriju ostao je nepromijenjen u odnosu na postojeća pravna rješenja.
